Slušam raspravu u Saboru o potencijalnom uvođenju nulte stope PDV-a na ženske uloške i higijenske potrepštine. Mogu razumjet da se politički stavovi i platforme razlikuju, ali da žena ženu ne podržava kad su takve, elementarne ljudske stvari u pitanju, nije mi jasno. Ljudska prava ne trebaju biti dio političkih platformi, pa kako god da bude! Očito ne razumijem da je menstruacija ljevičarki drugačija od menstruacije na desnom polu.

Pričala mi je baka da  su žene u njeno djevojačko doba bile valorizirane po muškarcima. Doslovno! Ako si se udala za pijanicu, bila si automatski jadnica. A to što si hendlala punu staju krava, svinja, kokoši….to što si kopala bolje nego i jedan muškarac i trudna dizala bale sijena,  to nije značilo ništa. Svekrva ti je mogla zapaprit život kako je htjela. Djecu si rađala gdje si stigla, sama se brinula o posteljici i oporavku.

I tada se slavio 8.mart, dan kad bi pojedine dobile dozvolu od muža da odu u seosku krčmu ili dvoranu lokalnog DVD-a na ples i proslavu. Poneka je dobila karanfil od Sindikata, sav smežuran od masovnog nagomilavanja cvijeća u direktorovom autu. Trebalo je pokazati kako Sindikat misli na 400 žena iz pogona u kojem se radilo sa teškim kemikalijama. A žene su bile glavna radna snaga. Bilo je pod normalno što jedna za drugom obolijevaju od azbestoze, karcinoma, tuberkuloze….Nikoga nije zabrinjavalo njihovo pravo na zdravlje i zaštitu. Jedina briga je bila ne zaboraviti čistačice u upravnoj zgradi. I one su zaslužile karanfil. Zaslužile su te žene i onu kavu u velikoj dvorani, sa direktorom, kao paunom i svim šefovima. Bila je to gorka kava. Oličenje njihovog života. Janjac je bio muškog roda.

Nažalost, nije se ništa promijenilo. I dalje smo društvo sa razinom primitivizma koji zadire u sve pore. I u ženske gaćice. A što ne bi! Pa nam zveckaju svojim muškim oružjem oko jedva izborenog prava na pobačaj, prava na obrazovanje, prava na jednaku plaću… Bitno je da se molitelji skupljaju po Trgu bana Jelačića. Čekam da se počnu bičevat. Oni bi bili glava obitelji. Šteta što u toj glavi nema baš puno mozga i što bi žena dobivala udarce „ stuba“ ili „ ormara“ kad bi živjela u toj utopiji.  Čudna neka kuća. Namještaj može lupat ukućane. Glavu obitelji uvijek promaši.

Sluškinjina priča nam je bliže nego ikad. I bojim se što naše kćerke čeka kad jednog dana zakorače u taj muški svijet. Valjda im previše oduzimamo životnog prostora. Ne znam…

Čast izuzecima. Poznajem cijelu vojsku prekrasnih muškaraca sa kojima je razgovor o ženskim pravima apsurdan. Ali, ne zato što imaju dijametralno suprotno mišljenje, nego zato što im je to sine qua non društva. Nešto što se podrazumijeva i o čemu se ne raspravlja.

Borbe su nam donijele slobodan hod ulicom. Sloboda nam je donijela da mislimo svojom glavom i da mijenjamo svijet na bolje. To nisu darovi, to su prava. Danas, vise nego ikad, ta prava su nam narušena  i trebamo svoj glas, svoj ženski instinkt da posložimo svijet po svojim principima. Zato, nađi slobodu u sebi , prigrli prava, ali i obaveze. Budi odgovorna prema sebi, ali i prema društvu i svim hrabrim ženama koje su na teži način došle do onoga što ti danas imaš.

Budi kao Rosa Luxemburg, gledaj na slobodu kao dar. Misli svojom glavom, misli drugačije! 

Budi kao Emilija Plater,  prilagodi se da opstaneš i ostani na čelu svoje vojske.

Budi kao Rosa Parks, budi svoja i odbij postupiti nepravedno!

Budi kao Clara Zetkin  vjeruj u jednakost, u pravednost i gorljivo se bori za obespravljene!

Budi kao Hannah Arendt, oštro govori o zloćinu, o stradanjima, o slobodi.

Budi kao Marie Curie, pomjeraj granice, žrtvuj se za znanost, ostavi trag!

Budi kao Junko Tabei, svladaj svaku planinu koja se ukaže pred tobom.

Budi kao Annie Jump Cannon vjeruj u obrazovanje. I ući, stalno ući! Glas će ti biti prodorniji kad je znanje iza njega.

Budi kao Maria Agnesi, stvaraj put tamo gdje još nitko nije prošao.

Budi kao Coco Chanel, stvaraj trendove, nemoj ih slijediti.

Traži inspiraciju u ženama oko sebe i ući, čitaj, piši, stvaraj, traži, zahtijevaj, pomjeraj granice, poštuj, traži poštovanje! Ući svoje kćeri kako da nađu svoje mjesto i kako da im glas ne zatomi nečije ograničenje.

Daj sebi šansu u ime povijesti i budućnosti!