A do vraga! Opet mi je crta na lijevom deblja… Jesam smotana! Mrzim kad nije perfektno! Tko nam je nametnuo visoke standarde, pa sad zbog njih šurujemo sa frustracijama kad nešto nije odrađeno po nekim imaginarnim  aršinima?

Slušam prijateljicu dok popravlja šminku prije važnog sastanka i počnem se pitat od kud da smo toliki perfekcionisti? Moje nakaradno oko ne vidi taj djelić milimetra , povučen možda nespretnije na lijevom prijateljičinom kapku. Ali, ona vidi. Njeno nezadovoljstvo postaje zarazno. Satima poslije vidim koliko joj ta crta smeta.  Pipka oko, briše malim prstom nešto oko kapka, pokušava se ogledati u staklu ekrana…Dan joj je pokvaren. Nije našminkana savršeno, kako priliči.

 I svi se možemo simbolično pronaći u njenoj priči. Svi, jer smo takvi. Od rođenja nam se nameću neke letvice do kojih moramo skočiti. I nije bitno da li smo zdepasti, visina se mora dostići. Ako se još taj naš niski rast primijeti,  time je obilježavanje nesavršenstava značajnije.  Transparentno će nas zakačit na stupove, na oglasne ploče, bit će to prava kampanja. Nesavršeni smo! I neka to svi znaju. A frustracija raste. Nismo uspjeli i poslije stotinu pokušaja. Nesavršeni smo. Baš takvi kakvi jesmo.  Društvo i okolina će se pobrinuti da to nikad ne zaboravimo. Podsjećat će nas na naše nesavršenstvo, Upirat prstom u onu letvicu koju nismo dostigli. I protegne se ta letvica na sve sfere života. Pa nam se određuje sve – haljina za maturu mora biti perfektna, ocjene također, moraš se perfektno  ponašat u subotnjem izlasku. Ne dao Bog da popiješ koktel više. Nedopustivo je! Letvica! Pazi čime ćeš se bavit. Pravom? Ekonomijom? OOO, perfektno1 Pa i dečko ti je perfektan, baš po standardima (čijim?), imat ćete savršeno vjenčanje. To što ćeš pucat pod pritiskom, jer nisi dobila ubruse boje lavande, nego boje breskve, nema veze. Pojest ćeš se, nisi bila perfektna. Nisi uspjela ostat trudna? A joooj, znaš postoje žene koje perfektno iznesu trudnoće, a začnu u sekundi. Nisi dobila posao ni poslije 20 pokušaja? Čuj da si bila perfektna, najbolja, prva, sigurno bi te razmotrili…

Ići će u nedogled.

Perfekcija u koju se moramo uklopit, ako želimo da nas prihvate, da se uklopimo, da budemo dio nečega. I mučit ćemo sami sebe cijelog svog života. Samo što preskočimo jednu letvicu, već se nazire neka druga. Gore, daleko u oblacima, jedva se vidi. Bole prepone od skakanja, bole noge od stalnog zaletavanja, bole kosti od padova. Ali, moraš! Perfekcija ne pita. Samo te nemilosrdno drobi, traži još, traži više. I stišćemo zube, nadajući se da će u jednom trenutku biti dosta, da ćemo dobit potvrdu da smo dovoljno savršeni. A nikad nismo.

I samoj mi je tako.

Albinka sam. Nesavršena. Sa najnesavršenijom bojom kose, kože, očiju…..svega! Nesavršena sam od prvog udaha. I okolina mi nije baš dala da to zaboravim.  U vrtiću krene ta okrutnost perfekcionizma, pa se trudiš asimilirat ili sklonit drugima sa puta. Preskakala sam neke letvice. Posrećilo mi se. Ali prečesto sam završavala u prašini i blatu. I te preskočene su bile više nalik egzorcizmu i mučenju, nego uživanju u procesu.

Ok. Trebale su mi decenije da prihvatim nesavršenosti. Svoje. Ali, vremenom sam sama usvajala neke standarde koje je trebalo usvojiti. Trebalo, jer se to od mene tražilo. Neke sam i sama izabrala, da se ne lažemo. I točno, takva nesavršena, sa očajnom željom da me se prihvati takvu, postala sam netko tko proganja perfekcionizam. U svemu!  Poslije određenog vremena počneš ili popuštat ili pucat.

 Izluđujem samu sebe dok sve nije onako kako treba biti, onako kako sam zamislila da mora.  I nije bitno o čemu se radi  Da li je to  pisanje članka, kuhanje ručka, ribanje fuga, ona šiška što ne stoji kako ja hoću, dan obliven oblacima baš kad hoću na izlet, neispavana djeca baš kad dođu gosti….Sve će me oblijepit, kao plakatima savršenstva, pa iza te šume svega neću vidjet ništa što je odrađeno savršeno. Živu će me pojest, uvući će se ljepilo u kožu, pa neću moći disat od grozničavog pokušavanja da popravim, da smirim, da pomaknem u perfektan kut..

Mora li tako biti?

Ma, ne mora!

Naučila sam na teži način da popustim.  Ne izluđujem samu sebe perfekcijama u svim sferama. I nisu mi pomogli ničiji savjeti. Pomogla sam sama sebi kad sam došla do zida.  Bilo je opipljivo – ili ću puknut ili ću nešto promijenit. Sa tri posla, dvoje djece, domaćinstvom i nasušnom željom za vremenom posvećenim sebi, jedino što sam mogla je bilo postaviti prioritete i izabrati letvice koje ću sa manje napora preskakati. One ostale neka preskaču neki drugi. Široko im polje. Ja više nisam u konkurenciji.

Bilo je teško izabrati koje standarde ću zadržati, a koje ne. Uvijek je subjektivno. Ali i nužno. Proces nije završen i još uvijek radim na korekcijama. Što sam starija, sve sam manje perfekcionista. Ne težim više onome što moje dvije ruke ne mogu napravit i da se naopako okrenem. Ne ide!

Cilj mi je otići sa ovog svijeta sa više uspomena, a manje grozničavog ganjanja savršenstva.

 Život nije savršen, pa ne moramo biti ni mi. Aršini su tu, stvoreni od ljudi, isto tako nesavršenih, kao što smo i mi.

Teška je to lekcija, ali bitna da je naučimo.