Sjećam se dok sam bila trudna, svaki nagovještaj novog života ličio je na idilu. Te divne šetnje sunčanim danima po nasipu, to gugutanje, te ručice i prve riječi, voljet će igračke, sve će jesti, spavat će cijelu noć….Imala sam sreće, jer puno toga se stvarno ostvarilo.

 Ali, nije bilo jednoroga po nebu. Život se promijenio u totalitetu. Kako se rodila Elena, naš život polako postaje jedan veliki ubrzani triler. Pa krenimo od jutra…
Alarm me budi, 05.00. je već. Ustajem teško, otkidam se od usnulog jastuka. U zadnje vrijeme nedostaje sna, kronično. Krenem u kupaonu i već slažem popise. ” Moram, moram, moram…”. Da nije popisa, pola toga ne bih napravila. Isprazni suđericu, skuhaj čaj i kavu. Trebam kupit novu termosicu, ova više baš i ne drži. A toplu kavu trebam. Oblačim se brzo. Sreća, pripremila sam sve na večer. 

Bude se cure. Pospremam krevete. Samo čujem sebe kako požurujem sve redom. Spremam gablec. Torba mi je premala. Ubacujem kindle, tablet, ključeve, mobitel, planer…Teška je torba, kao breme ovih dana. Trenutak poslije, već grlim cure, slažem jaknice. Visi im coflek na kapici. Moram upalit perilicu kad dođemo doma…U autu zadnje upute za dan. Odi tamo, moraš ono…,zovnut ću.. trebali bi… Izbaci smeće, ako stigneš. Izvadi meso iz zamrzivača, kupi maline i jogurt… Budem! Sve budem! Jutro prolazi kao u bunilu i već čujem zvuk ” piiip”, došla sam na posao. Svoju plavu karticu viđam češće nego prijatelje. Istovremeno kucam pass na računalu i pripremam papire. Treba pospremit stol.. Trčim nasut vodu u bocu. Trebam je ponijet oprat u suđerici. Bacam se na mailove, zvoni telefon, kopiraj, skeniraj, mailovi, piši, piši, pij vodu, pazi na rokove…pojedi gablec uz računalo. Ne znaš da si jeo. Moraš završit, projekti ne pitaju. Telefon, mail. Nepoznat broj. Pretrneš. Možda zovu iz vrtića. Možda se nešto desilo. Srećom, samo je tele prodaja. Cijelo vrijeme upisujem stavke na ” to do” listu. Skuhati ručak, odjurit logopedu, kupit poklon. A joj, nemam ni ukrasni papir,.. bacit uvelo cvijeće, složit čist veš, zar će stajat na krevetu danima, stavi na popis čišćenje balkona i odlazak ginekologu….

Večer nije ništa bolja. Idemo dalje.
Kupaj cure, pripremi sve za vrtić. Sjeli smo za stol večerat kao obitelj. Već sam ustala stotinu puta. Dodaj žlicu, dodaj maramicu. Prosulo se, donesi zdjelicu, odnesi lonac. Sjedam za laptop, a u pozadini čujem reklamu ” Napravi pauzu!”. Koja ironija! Počinje dnevnik. Počinje webinar. .Zapisujem bilješke. Cure još ne spavaju, obnova još ne ide tempom kojim bi trebala. Nije mi jasno kako mi vijesti ulaze u uho. Ne zaboravi stavit post, poslat izvješće, prati timove, stavi temu…sušilica je gotova. Bijeli veš. Smotaj. Pošalji mail kolegi, zaželi sreću na novom poslu, pošalji poruku prijateljici. Upravo rađa.. Red je…I odjednom, mir.

Smirio se dan.
Samo noć. Samo umor.
Ništa više.

I tim tempom živimo već nekoliko godina. I ne samo mi, živimo svi. Zapeli smo u svoje kolotečine, vozimo brzinom koju jedva kontroliramo. Već nam je i mučno od prebrze vožnje, ali nemamo mogućnost zaustavit se ili barem usporiti. Srećom, motor nije star, mada mu ne bi škodio servis. Samo zbog provjere.
Kad dan završi srušimo se ispred TV-a, blejeći u Dnevnik. Oči idu u križ , a mozak je već kao sažvakana guma. Baš mi je to fascinantno.

 Nakon što djeca zaspu blaženim snom, naša briga o njima ne popušta. Svaki šum u njihovoj sobi rezultira munjevitim trkom da se provjeri je li sve ok. Možda su se otkrile, možda trebaju vode, ružno sanjaju, možda rade gluposti…..Poput pravog sibirskog hrčka, čije ženke promijene kemiju mozga nakon što dobiju svoje mladunce, tako i ja. Bdijem. Na svoju štetu.
Cijeli mi se svijet vrti oko te dvije čupavice. I ne bi to bio problem. To sam izabrala, ali nisam izabrala da nepovratno gubim komadiće identiteta. 

Doslovno….Počela sam zaboravljat, stalno multitaskam. Više ne znam što želim, što volim, niti gdje sam.
Većina mama se upravo osjeća kao da je život na čekanju. Ili još gore, kao da više nikad neće vratiti život u onaj ritam koji je imala prije djece. Realno, u pravu su. U takvim situacijama, ne prepuštamo se očaju. Niti imamo vremena, niti je društveno prihvatljivo. Neka super-žena-mama-kraljica će nas poklopit, pa će očaj biti još gori. Onda ti još netko doda sol na ranu, pa zapapri komentarom kako kukam bez veze, a djeca su mi po cijeli dan u vrtiću. Maramico, namjesti se da suze uskoče!
Nema rasprave u tom momentu. Stisneš zube i odradiš što treba.

Ali, tu i tamo, negdje ispod kreveta, primijetiš mrvicu sebe. Malu, beznačajnu. Kad je bolje pogledaš, u njoj se kriju tvoje ambicije, želje, htjenja…
Neke drage slike u kojima se glasno smiješ, plešeš, pjevaš kao da sutra ne postoji. Mutiš šlag za treću tortu danas, sadiš kaktuse i gledaš u plavo nebo dok ispijaš džin-tonik. Nekako ti je koža zategnutija, celulit je samo naslov, crvenim slovima ispisan na front pageu tvog najdražeg portala. Za tebe postoje knjige, događanja, duge šetnje, večere u restoranu….

Planiraš vikend, druženje, čišćenje ormara. Postojiš. Kompletno. Ne rasipaš se okolo.
I onda se djeca probude.
Pa te grle, jako, najjače!
I shvatiš da se u tebi slažu neke nove mrvice, baš na mjesta gdje si one stare pogubila.

Sad si nova. Drugačija, sa novim mrvicama. Potpunija.