Da li zbog balkanskog mentaliteta, ljudske radoznalosti ili osobne napaćenosti, često bacimo oko preko susjedne ograde. Čisto da vidimo raste li ta trava, zalije li je gazda povremeno….

I baš tih dana, naša nam se ne čini u top formi..

            Od prvih koraka naučimo razdvajati dobro od lošeg, lijepo od ružnog, smiješno od tužnog….daju nam standarde i kriterije po kojima trebamo ustrojiti život i živjeti onako kako bi bilo dostatno da se kaže da smo sretni. Ali, prokleti smo zdravim očima, pa zavirujemo povremeno preko ograde, u susjedna dvorišta. Pa malo na cestu da vidimo tko prolazi, pa sjednemo na savršenu terasu i umjesto da uživamo u pogledu na svoje biljčice i skladno uređen balkon, tražimo pogledom nesuvisle stvari po tuđim terasama.

            Ne mogu reći da je tu kriv samo odgoj, karakter ili nametnuti standardi sa kojima živimo. Kriva je po malo i ljudska radoznalost. Možemo se ljutiti na nju, a obično se i ljutimo kad smo mi predmet promatranja. Ali, nećemo priznati da volimo raditi to isto dok nas nitko ne gleda. Voajeri nisu suvremen pojam, to je kategorija dospjela iz prošlosti. I opstala je kroz stoljeća.

            Kad sam bila trudna na pregledima sam znala čuti svašta. Ono što može proizvest čekaonica trudničke ambulante, ne može nitko. Sjedne gospođa preko puta mene i skenira me, skenira i onda mi pobjedonosno kaže da zna gdje živim i da me vidi često na balkonu. Sledila sam se! Ja sam od one vrste koja na svoju veliku terasu voli izaći i u pidžami, raščupana , izvalit se na svojoj fotelji, čitat knjigu i glasno raspravljat sa frendovima ili sa Bobom. Ljeti znamo napravit mali tulum za odabranu ekipu, roštiljati, a kako smo dobili klince, curama je balkon i igraonica, pričuvni parkić, kupalište. Terasa je dio našeg stana i često ljeto bude centralno mjesto okupljanja. Velika je, dovoljna da svatko ima svoj kutak i mjesto. Doslovno, život nam se odvija na njoj.

            Ali, kad čujem da me netko bezazleno promatra stvori mi se grč u želucu, pa razmišljam što se sve da vidjeti i iščitati iz tih slika i scena na mojoj terasi. Prođe te jeza, jer pomisliš na najgore. Počneš paranoično promatrat zgrade preko puta tvoje, gledat ljude koji se kreću ispred zgrade, razmišljat o pedofilima, manijacima, čudnim susjedima koji imaju neobične sklonosti.

            Rođeni sam paničar, pa su scenariji u takvim situacijama totalna koma.

            Ali, malo dublji razgovor na razini opće pristojnosti mi samo otkrije da se radi o bezazlenoj susjedi koja živi sama. Dani su joj isti, nema puno prijatelja, djeca žive negdje u Kanadi….Kaže mi da gledajući sklad i idilu na mom balkonu stječe dojam da ima još ljudi koji žive harmonično i lijepo. Da se razumijemo, mi smo bučna obitelj i svaka dječja nepodopština bude popraćena sa mojim glasom. Mama sam, što ću. J

            Umirila me činjenica da njeno promatranje nije zlobno, ali nelagoda nije nestala.

A opet, sjećam se svog putovanja u Monako. Obožavala sam šetati ulicama i pred večer zavirivati ljudima kroz otvorene prozore. Nije da sam tražila luksuz, nego slike koje sam ja imala u svojim vizijama budućnosti. Oduševljavala sam se lijepo uređenim prostorima, obiteljskim atmosferama, zgodnim mladim ljudima koji bi nakon napornog radnog dana zajedno kuhali u savršenim kuhinjama. Jesam li poželjela imati stan u Monaku? Ne! Bio mi je dovoljan moj Balkan, ali tada sam imala dojam da mi Balkanci nikad ne postignemo tu idiličnu sliku za koju bi netko rado nepristojno bacio pogled kroz otvoren prozor.

O, kako sam se prevarila!

Promatranje trave u tuđem dvorištu je naš sport. Uvijek smo zainteresirani za tuđe živote. Ticalo nas se ili ne. I nije bitno da li se radi samo o poznaniku, nepoznatom čovjeku ili slavnoj osobi. Sve što se dešava u tuđem životu zabavljat će nas do neslućenih granica.

I najkomičnije mi je kad netko prepričava neki detalj iz tuđeg života, a sugovornik se iz petnih žila pokušava sjetiti tko je to, da li poznaje tu osobu. Pa i ako na koncu teškog razmišljanja zaključi da mu osoba nije poznata, nema veze. Ipak će se postavljati pitanja.

Iz radoznalosti? Hm, ne bih rekla.

Čini mi se da smo strašno napaćeni projekcijama budućnosti koja se ne ostvaruje, pa kroz prizmu života drugih ljudi kompariramo svoj stupanj uspjeha ili neuspjeha. Zaviriti u tuđe dvorište, procijeniti stepen bujnosti trave, metoda je koju ni znanost ne može opisat.

Ali, mi je koristimo uporno. I uspješno! Već generacijama.

Samo se sjetite tipičnih scena kad bi vam tata rekao „ pa kako mali od Rankovića može pročitat šest lektira za tjedan dana, a ti ne možeš“. Razum bi vam tada rekao da tog malog od Rankovića vaš tata vidi u djeliću sekunde, uz pristojno „ dobar dan“. Dakle, nema šanse da ima priliku saznati što mali čita, d ali čita i kako mu ide. Nekako se te informacije znaju. Pohranjene su u trezor znanja i čekaju trenutak da nam pokažu šah-mat.

Možda se ovaj blog trebao zvati – vjerujete li tuđim srećama?

Ali, nije!

Nije, jer ima nešto terapeutsko u gledanju u tuđa dvorišta, u tuđe živote. I taman da samo promatramo, koliko god drugoj strani bilo neugodno u tom trenutku, kod nas će se pojaviti osjećaj da nešto moramo mijenjati, kopirati, sanirati…

Benchmarking, rekli bi stručnjaci!

Možda nam je pogled u tuđe živote donio olakšanje, jer su u našem trenutno teške drame, možda nam je dosadno do te mjere da u svom životu ne vidimo razloga za fokus.

Ne treba osuđivati ni sebe ni druge. U ljudskoj je prirodi da promatra, da uspoređuje i da snuje. Dvorišta su uvijek ljepša kod drugih. Od šume nikad ne vidimo stablo, jer nam se i naša šuma baš ne sviđa.

Da li zbog balkanskog mentaliteta, ljudske radoznalosti ili osobne napaćenosti, često bacimo oko preko susjedne ograde. Čisto da vidimo raste li ta trava, zalije li je gazda povremeno….

I baš tih dana, naša nam se ne čini u top formi..

Ali, to nije razlog da se usporedimo sa tuđim dvorištima.  Možda nam se ta sorta trave ne bi baš svidjela, ne bi uspjela u našem dvorištu. Možda kod nas ima premalo sunca trenutno. Možda se gazda muči svaki dan, a mi nećemo svoju zaliti ni jednom kantom u vrelim ljetnim danima….

Život se odvija ovdje i sada. U našem dvorištu. Sa onom travom koju smo sami posijali. Sami je održavamo i njen izgled uvijek zavisi od količine ljubavi i truda koju uložimo. Možda samo trebamo promijeniti prihranu, pa će i naša trava biti zelena.

Sve dok promatramo čeznutljivo u dvorište drugih ljudi, dok vidimo samo idilu života kojim žive, nećemo biti svjesni potencijala koje nosi naše dvorište. Samo je stvar fokusa i zadovoljstva, truda i ulaganja.

A u čiji život uložiti, ako nećemo u svoj.

Trava uvijek raste i koristi kapacitete koje ima.

Zašto i mi ne bi rasli na taj način.